Darko Cvijetić
ŠTO NA PODU SPAVAŠ
Režija: Kokan Mladenović
Dramatizacija: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović, ansambl predstave
Scenografija: Marijela Hašimbegović
Kostim: Marita Ćopo
Muzika: Irena Popović Dragović
Pokret: Amila Terzimehić
Dramaturzi na predstavi: Mina Petrić i Dubravko Mihanović
Lektor: dr Dejan Sredojević
Asistent reditelja: Igor Pavlović
Igraju:
Darko Cvijetić
Aleksandra Pleskonjić
Merima Lepić Redžepović
Tena Nemet Brankov
Saša Krmpotić
Sven Šestak
Igor Pavlović
Maja Izetbegović
Aldin Omerović
Ivan Grčić
Aljoša Đidić / Darko Radojević
Nikola Baće
Stevan Uzelac
Inspicijent: Snežana Radovanov
Sufler: Nataša Barbir
Majstor svetla: Nikola Marinkov
Majstor tona: Vladimir Ognjenović
Asistentkinja scenografkinje: Nada Danilovac
Prva proba: 15 maja 2022. u Dramskom kazalištu „Gavela“ u Zagrebu
Premijera: 27. septembra 2022, scena „Pera Dobrinović“
Predstava traje: oko 2 sata
Dekor je izrađen u Sarajevu, a kostimi u Srpskom narodnom pozorištu i „Gaveli“.
Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju. A ljudi vole kada su žrtve, u tome uživaju više nego u ičemu drugom u životu, ali ih tuđa patnja ugrožava i ponižava. Ako i taj drugi pati, tada je i on žrtva. A ako je već žrtva, onda mora da negdje postoji i onaj koji ga je učinio žrtvom.
Miljenko Jergović
Cvijetić ne dozvoljava da ta tijela budu samo brojevi oko kojih će raspravljati budući istoričari, da od njih ostanu tek slova urezana u mermer iznad kojega će lažno pričati političari. On ne dopušta da ih se iznova i iznova ubija.
Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf.
Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi.
Selvedin Avdić
Vatra za kuću
„Zadatak pjesnika“, kaže jedan od likova u Sotonskim stihovima Salmana Ruždija, jest da „daje imena stvarima koje se ne mogu imenovati, da otkriva laži, da pokreće rasprave, da oblikuje svijet i ne dozvoljava mu da zaspi“. „Ako iz rana koje nanosi svojim stihovima poteku rijeke krvi“, dodaje narator, „to će mu biti hrana“.
„Zadatak (dramskog) pisca je da zapali kuću u kojoj se nalazi lik“, govorio je Goran Stefanovski. Mogao bih reći da to jesu bile koordinate za strukturu kratkog romana Što na podu spavaš.
Zapravo, pokušaj ulaza u srce ličnog, osobnog bola, pritoka „rijeke krvi“ i pitanje koje bolesni otac postavlja sinu, dok on na podu dežura, u očevim posljednjim danima. Roman sam fokusirao na porodično – oca, majku i brata, devetnaestogodišnjeg regruta u JNA. Stradanje tih nesretnih dječaka po kasarnama u ratnom okruženju, još uvijek je, nažalost, tabu tema.
U prepletu rasplesanih dokumenata, rekao bi Kiš, pred njim umiru vojnici, vršnjaci, dječaci razvaljene Jugoslavije. Jedan će izgorjeti u kamionu, dok su se izvlačili iz kasarne „Viktor Bubanj“ u Sarajevu kroz fiktivnu Jugoslavensku ulicu, od drugog, mrtvog, uspio je sačuvati ruku.
U romanu sam pokušao pronaći način da progovore. I mrtvi i živi. Svatko od junaka ima jednu repliku, krik, poglavlje u romanu. Monodramu. Jer, moji likovi, fiktivni ili faktivni, govore horski, kao u grčkim tragedijama. Majka ima poseban jezivi teret. Nije tako bilo, popravlja ona sinovljevu (autorovu) priču. Moje sjećanje je drukčije, ponavlja. Ona bi to, misli, drukčije rekla, ne tako ogoljeno, jer ona se čuva da ne huli na život, na sudbinu. Da joj drugi sin, brat moj, regrutovani devetnaestogodišnjak, ostane živ.
„Nije tako bilo.“
Kada bi likovi mogli atakovati na autora i tražiti odgovore za svoje živote, rekli bi mi tu rečenicu, mislio sam. Nadgornjavanje fakture i mašte vodi u metastabilnost dokumenata, svakako neuspješnu. Povratak iz poljuljane stabilnosti dokumentima nimalo nije lak, i prolazi teritorijem alegorija, sumnji, metafora. „Nije bilo tako.“
Likovi, koji su sada u viziji nevjerojatnog Kokana Mladenovića živi glumci, imaju mi reći neke svoje istine, ljuti su, smiješni u pokušaju da preprave povijesnost o sebi.
Majstor Mladenović preciznom rukom teše roman, oblikuje ga i pretvara alkemijski iz jednog jezika (književnog) u drugi (teatarski).
Majstor zna kako treba zemljicu ugrijati da se u nju zrno može položiti, zna koliko točno treba voljeti zrno, kako ga ukvasiti, kako ga izložiti kapi, s koliko nježnosti i samurajski precizne odluke ga presjeći, ako krivi cvijet krene nicati…
I neizgovorivo do neizgovorivog kako da izgori u kriknutom. Majstor osluškuje, traži, sluša, šuti, oprašta i cvijet se mirisom može onjušiti a da još ga nema.
Jer i etida i pištolj se repetiraju. I zavjese i jabuke se nakupe.
Svaki neispričan događaj zna da se zapravo nikome nije dogodio.
Tu počiva puno tuge. Istinitost razbija roman, hoće ga u povijesnosti, a to ne može. Nekažnjeno.
Roman je vraćanje udarca događaju, po cijenu – „reći ću te, ali kako ja hoću“.
Nije tako bilo?
Likovi, živi likovi, prepravljajući svoju istinitost u romanu naglas, na sceni, atakom na autora, sumnjajući u napisano dovode u sumnju same sebe, svoju događajnost, i sami se sele u izmaštano.
Ipak, suludo je iskustvo igrati sebe kao autora romana, poduplati se, javno svoju maštu dovodeći u sumnju. Ili, riječima samog Kokana Mladenovića: „U Šindlerovom liftu (koji je Mladenović postavio u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, 2021. op.a.) Prijedor je metafora gubljenja ljudskosti među svima nama, a Što na podu spavaš je velika metafora kako smo toliko povezani da ne možete ubiti drugoga, a da ne ubijete i samog sebe. Prosto, to što smo radili drugima, radili smo sami sebi i to se u tom romanu jako dobro vidi“.
I jedna nota, ona završna: jedan od junaka iz romana Što na podu spavaš je živ. Javio se preko fejsbuka da je to vjerojatno on, nakon što je pročitao roman.
„Bio sam teško ranjen i imam 5 metara crijeva manje, ali sam živ. Hvala Ti!“, napisao mi je.
Sve je, kaže, povezao, i taj lik samo može biti on. Izuzev smrti, sve se slaže.
„Naravno, izmislio si da je poginuo?“, piše mi.
„Nisam”, pišem mu, „stvarno si poginuo.“
Kuda će to odvesti?
U neko „nije tako bilo” svakako, u minimum gdje se srećemo i pristajemo na igru.
Darko Cvijetić
Pisac na sceni u ulozi pisca
Neobično je i veliko, i strašno, i začudno biti na sceni onaj koji je napisao roman po kojem je Majstor Kokan Mladenović uradio predstavu.
Biti sa sopstvenim likovima, probuđenima iz romanesknosti, razgovarati s njima koji su došli i iz mašte i iz stvarnosti, smijati se, plakati, dodirivati ih, nevjerojatno je i suludo iskustvo, kakvo samo teatar još može sazdati u svijetu iluzija koje proždiru dokumente…
Ponekad pomislim da oni postoje i više od mene, koji tek sebe samoga predstavljam.
Darko Cvijetić
Kokan Mladenović, rođen u Nišu 1970. Završio srednju glumačku školu u Nišu, u klasi Mime Vuković Kurić. Diplomirao na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu 1993. u klasi Miroslava Belovića i Nikole Jevtića.Dobitnik je nagrade „Bojan Stupica“, Sterijine nagrade za režiju, adaptaciju, dramatizaciju, nagrada „Novi Tvrđava teatar“, Nagrada za najbolju režiju (Na Drini ćuprija, na 67. Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine, i „Pozorišnom proleću“, Šabac, te drugih značajnih nagrada na festivalima u Srbiji i regionu.
Režije u SNP-u: Ivan M. Lalić, Kuba libre (30. april 2001), V. Šekspir, San letnje noći (10. decembar 2003), Maja Pelević, Ja ili neko drugi (23. mart 2007), Na Drini ćuprija po motivima dela I. Andrića (17. mart 2016), V. Šekspir, Bura (29. oktobar 2022).
Reč reditelja
Darko Cvjetić je pesnik koji, poput Marine Abramović u Balkan ’baroque’, sedi zatrpan kostima nevinih žrtava jugoslovenskih ratova. Daje im glas i smisao, nadu da nisu uzalud postojali i da njihovo stradanje, budemo li znali da čitamo Darkove knjige, nije bilo uzaludno, i da ćemo nakon svega shvatiti da su narodi na ovim prostorima do te mere povezani i prepleteni da je nemoguće naneti zlo drugome, a da istovremeno ne naneste zlo i sebi.
Za nas koji još duboko verujemo u ideju Jugoslavije, njegova literatura predstavlja meru ljudskosti, poštenja i praštanja. Darkove reči uspevaju da odškrinu varljivi tračak nade da će, jednom, na ovim prostorima ljudi pobediti narode, bez obzira koliko se ti narodi duboko zakopavaju u falsifikate sopstvenih novijih istorija.
Pozorište ne može da se utrkuje sa strahotama stvarnosti. Ono poseduje sopstveni jezik koji nadrasta stvarnost, preispituje je, rekontekstualizuje, dajući joj novi smisao. Scenski jezik, a pogotovu jezik koji ishodi iz velike literature, mora u svesti gledaoca da ostavi prostor za sukreaciju, za davanje definitivnog oblika katastrofe, isto onako kako taj gledalac u svojoj mašti otelotvoruje događaje dok čita knjigu.
Sve Darkove pesme, crtice, romani, dnevnici, slažu veliki pazl naše katastrofe, ishode iz iste poetike i etike, i logično se nastavljaju u samoiznurujućem piščevom naporu da nam, uprkos svemu i nakon svega, ponudi očovečenje nas samih.
U Šindlerovom liftu, prethodnoj predstavi koju sam u Sarajevu režirao po Cvjetićevom romanu, crveni soliter, u kome i danas živi Darko Cvijetić, postaje metafora Jugoslavije i njene katastrofe. Pogrom i stradanje muslimanskog stanovništva Prijedora, od dojučerašnjih komšija (a uslov prave tragedije je, kako Aristotel kaže, da u njoj stradaju „bližnji“), Darko dovodi do munkovskog krika koji ne prestaje da nam para uši i ne dozvoljava da se nad nevino stradale spusti tišina.
Što na podu spavaš iz kolektiviteta solitera prelazi u intimu Darkove porodice. Upravo ta porodica, srpsko/hrvatsko/ukrajinsko/jevrejska, postaje metafora jugoslovenske tragedije.
Od masakra nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, preko opsade i katastrofe istog tog grada, do apsurdnih i besmislenih smrti koje u svoj vrtlog uvlače i samog pisca, kao učesnika, svedoka, brata, sina, onog koji čistih ruku zapisuje kako je bilo, povređujući bližnje i sebe, da više niko nikada ne bi bio povređen na ovim prostorima, Što na podu spavaš postaje literarni kamen temeljac neke nove zajednice ljudi na ovim prostorima, jer ljudima treba zajednica, dok su narodu potrebne države.
U ovoj predstavi Darka Cvijetića igra sam Darko Cvijetić, postajući istovremeno i subjekt i objekt sopstvene priče. On će morati da, poput Orfeja, siđe u sopstveni had i suoči se sa svojim mrtvim i živim likovima, sa sopstvenim sećanjima i neprebolima. Lik Darka Cvijetića će još jednom proći kroz traumatična iskustva pisca Darka Cvijetića, da bi, žrtvujući sebe, nama ponudio nadu. Na tom putu će njegovi likovi kreirati pisca, barem onoliko koliko on kreira njih. Dvanaestoro odličnih glumaca iz „Gavele“, Srpskog narodnog pozorišta i sarajevskog Narodnog pozorišta su, učestvujući u kreiranju svakog segmenta predstave, pokazali spremnost
da se uhvate u koštac s kolektivnom traumom naših prostora, tvoreći istovremeno atmosferu zajedništva i bliskosti koja, sama po sebi, ispunjava cilj naše predstave – preispitivanje naših mogućnosti da posle svega stvorimo zajednički život, a ne suživot, kako to političari vole da kažu.
Zahvaljujući uzajamnom poverenju smo se – kroz brojne improvizacije i verzije scena, dopisivanja, domaštavanja i promene perspektive, a podsticani i vođeni maštom reditelja – svi zajedno nastanili svet Darkovog romana. Samim tim smo zakoračili i u prošlost autorove porodice.
Ovo iskustvo nije moglo biti lako za pisca, koji u predstavi i igra – sebe, ali ubrzo se pokazalo da je u svima nama proradio unutrašnji motor – koji nas i inače tera da se izlažemo umetničkom radu – da kopamo po sebi i istrajavamo tamo gde boli, a to je želja (ili dužnost!) da priča bude ispričana:
„DARKO: Priča je važna priči! Priča ostaje!“
Roman Što na podu spavaš blistavo je i celovito prozno delo (a celo je, kaže učitelj, ono čemu se ništa ne može dodati niti oduzeti bez narušavanja sklada) te smo sebi dali slobodu da se u prevođenju s literarnog na pozorišni jezik često udaljimo od teksta romana da bismo mu se približili. A zanimao nas je upravo svet romana. Otuda i ključna rediteljeva intervencija – prisustvo pisca u ulozi Pisca koji pred nama zapisuje, organizuje i menja svoja sećanja.
„BAKA HANA: Sjedi i piši, Darko! Svijet se neće sam sazidati.“
U zidanju sveta predstave svi smo poneli bar po ciglu, što je za dramaturški rad na predstavi (Dubravko Mihanović i ja) u velikoj meri značilo – posmatranje, upijanje, selekcija i nežno navođenje materijala koji je veći i teži od nas samih, koji je živ u piscu, koji je izazovno čak i kolektivno poneti zbog važnosti poruke koju nosi, a koji je tako krhak jer proizlazi iz sećanja na rat.
„DARKO: Zapisao sam da ga više nikada, ništa ne bi povredilo. Da više nikoga ništa nikada ne bi povredilo!“
Nikoga. Ništa.
Nikada.
Zato smo ovu priču ispričali.
Mina Petrić
